Autor prve obnove Maksimira iz devedesetih godina govori o aktualnim gradilištima i budućnosti nogometnih stadiona u Hrvatskoj
U jeku kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u nogometu, donosimo vam pravu nogometnu poslasticu. Gost Koordinacije je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti već 20 godina. Ipak, poznatiji mu je jedan drugi teren – maksimirski stadion. Prije gotovo 30 godina uz kolegu je prvi izradio projekt njegovog preuređenja. On je arhitekt i urbanist, Branko Kincl.
Autor ste prvog projekta preuređenja maksimirskog stadiona iz 1997. godine. Uz sve turbulencije koje su se sa stadionom od tada do danas dogodile, kronologiju ovog projekta malo tko poznaje bolje od Vas. Zašto Vam je maksimirski stadion toliko zanimljiv?
Kincl: Maksimirski stadion je 1997. bio predmet diskusije u pogledu njegove obnove i tu se dr. Franjo Tuđman jako angažirao. Njegova je ideja bila da se na tom mjestu napravi nogometni stadion jer je do tada to bio stadion miješanog tipa, za atletiku i nogomet. Taj zadatak je dobila tadašnja gradonačelnica, arhitektica Marina Dropulić. Realizacija se odvijala pod vodstvom Mirka Novosela koji je odabran temeljem iskustva s Univerzijade te izgradnje Ciboninog centra.
Imali smo veliko razumijevanje vladajućih i dobre mogućnosti rada. Temeljito smo analizirali maksimirski stadion – od lokacije preko povijesti njegova razvoja sve do prometnih uvjeta. U analizu smo uvrstili i sadržajnu strukturu. Proputovali smo pola Europe kako bismo posjetili što više relevantnih stadiona za ovaj projekt. Kod tih stadiona se vidio menadžerski koncept, a to je da se za njihovu izgradnju tražio veliki ili osnovni sponzor pa bi tako cijela arena dobila naziv prema njemu. Na to bi se potom nadovezao niz sadržaja, što poslovnih i ugostiteljskih, a što sportskih.
Dali smo si puno truda zato jer je to za nas bio fantastično izazovan i u ono vrijeme jedinstven zadatak. Ako tome pridodate to da ste Zagrepčanin i još uz to i navijač Dinama, onda ne može biti nego pogodak u sridu.
Od prve verzije maksimirskog stadiona projekt se iduće desetljeće više puta mijenjao. Kako ste tada zamislili njegov izgled i funkciju?
Kincl: Tri su karateristična razdoblja. U prvom se rješavala sva složenost i specifičnost stadiona kroz naš projektni zadatak. Uz analizu i obilazak inozemnih stadiona, paralelno smo radili i na takozvanoj “Velikoj situaciji”. Dakle, nismo se bavili samo maksimirskim stadionom, nego sportskom cjelinom koja je obuhvatila i sportsko-rekreativni kompleks Svetice.
Druga faza bila je razrada specifičnih zahtjeva UEFA-e. Tada smo zajedno s Mađarima konkurirali za Europsko prvenstvo. Izrađeni su prijedlozi za ukupno četiri hrvatska stadiona. Dok smo mi radili na zagrebačkom stadionu, akademik Magaš radio je na uređenju i proširenju Poljuda. Zatim su tu bili osječki i riječki stadion. Kad nismo dobili to Europsko prvenstvo nego je ono otišlo Poljskoj i Ukrajini, projekt je na nekoliko godina stao.
U trećoj fazi se projekt ponovno aktivirao u trenutku kad je Grad Zagreb putem koncesije pokušao pronaći partnera za njegovu realizaciju. Tada su se pojavila dva investitora, a mi smo svakome od njih morali ići na ruku ovisno o njihovim željama. Tada se govorilo o tome da bi Maksimir bio trgovačko-poslovni kompleks, no i to je završilo neuspješno jer nije došlo do rješenja.
Stadion je projektirao Arhitektonski fakultet, moja grupa. Građevinski institut je imao nadzor, a građevinska poduzeća Tehnika te Industrogradnja su to s kooperantima gradila.
Upravo se gradi novi stadion u Kranjčevićevoj ulici. Iako je dio javnosti zadovoljan što će Zagreb dobiti makar jedan novi stadion, arhitektonska struka upozorava da je na papiru projekt Kranjče rekonstrukcija dok se ustvari radi o rušenju i izgradnji novoga.
Kincl: Pitanje arhitekture je arhitektonski natječaj kojim se definira vrijednost nekog projekta. Danas praksa sve više zaobilazi taj institut arhitektonskog natječaja koji je godinama, da ne kažem stoljećima bio osnovni alat vrednovanja arhitekture. Umjesto toga se provode takozvani natječaji za javnu nabavu gdje su arhitektonske ideje jednostavno sputane nekim drugim zahtjevima, a to su prvenstveno ekonomski i tehnološki. Oni u logici projektiranja dolaze nakon neke ideje, a sad se to obrnulo pa tako ekonomisti, pravnici, direktori građevinskih tvrtki i građevinski inženjeri imaju veći značaj nego arhitektonska struka zbog čega je vrijednost arhitekture bitno sužena, da ne kažem osramoćena i umanjena. Tako su arhitekti postali drugorazredna grupacija u lancu realizacije fizičke okoline.
Arhitektura je daleko više od građenja. Ona je dio kulture prostora i života ljudi. No to se zaobilazi, a poanta je u građenju i profitu koji se kroz to ostvaruje.
U Splitu još uvijek traje rasprava oko Poljuda. Jedni kažu – rušiti i graditi novo. Drugi kažu – nikako rušiti, nego rekonstruirati. Što Vi kažete?
Kincl: To je sličan kontekst kao s Kranjčevićevom uz dodatak populizma. Poljud je svjetska vrijednost. Uopće staviti Poljud pod pitanje opstanka je za mene skandalozno. Zato jer je to jedan od briljantnih projekata stadiona u svijetu. Tu je kolega Magaš postigao jedan svjetski nivo arhitektonske vrijednosti. Harmonizirao je lokaciju s konstrukcijom koja je neobično interesantna i jedinstvena.
Potvrda da je to arhitektonski projekt vrhunske vrijednosti je činjenica da je nakon njegovog dovršetka još dugo vrijeme Poljud bio predložak za izgradnju stadiona u svijetu. Ta činjenica u pragmatičnom smislu govori da ne može neka populistička razina zaključivanja dovesti do toga da ljudi odlučuju hoće li se on rušiti ili ne.
Ministarstvo kulture bi trebalo zaštititi Poljud u smislu baštine moderne hrvatske arhitekture i njegove kulturne vrijednosti. To vam je kao da u Splitu uzmete Katedralu svetog Duje i pitate ljude bi li je trebalo srušiti ili ne. To je jedna vrijednost koja je neupitna.
Koji Zagrebu usporedivi inozemni gradovi su za svoje stadione uspjeli napraviti jednu uspješnu priču, koje biste istaknuli?
Kinl: Recimo Johan Cruijff ArenA u Amsterdamu, oni posluju godinama na način da cjelogodišnje djelovanje isplanira jedna menadžment organizacija nudeći razne usluge i sadržaje. Takvim pristupom ostvaruje se pozitivan ekonomski efekt za klub. Imaju robnu kuću, tri velika restorana. Jasno je da u njihovom klubu postoje ljudi kojima se diže kosa na glavi jer se uništava teren, ali i za to postoje rješenja kako ga odgovarajuće zaštititi tijekom nesportskih događanja.
Ili Veltins-Arena u njemačkom Gelsenkirchenu. Taj stadion ispod tribina ima stajanku za dvije cisterne s 30 tisuća litara piva. Cijeli stadion uz vodu ima i pivski razvod. Pivo se prodaje na dvjestotinjak mjesta, a ima dva velika restorana s po nekoliko tisuća mjesta. Imaju igralište na betonskoj površini s travnatim terenom koje po potrebi s četiri hidrauličke pumpe izvlače izvan stadiona. Uz to imaju pomični krov iznad tribina koji u potpunosti može zatvoriti stadion. Tako dobiju jednu halu u kojoj mogu održavati svakojake nesportske prigode.
Ne treba o stadionu razmišljati samo kroz tribine i igralište.
Pogledajte cijelu emisiju Koordinacija i pretplatite se na YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.