Đuro Mirković, legendarni hrvatski arhitekt, nedavno nagrađen nagradom za životno djelo komentira arhitektonske aktualnosti
Gost rubrike Notes je splitski arhitekt Đuro Mirković koji je projektirao neke od najpoznatijih građevina u Novom Zagrebu. Među njima je i Mamutica – najveća zgrada u Hrvatskoj u kojoj živi oko 5000 ljudi. Uz to, Mirković je zadnji dobitnik nagrade Viktor Kovačić za životno djelo.
Vaše iskustvo je bogato, a Vaš rad je više puta prepoznat i nagrađivan. Na koji dio Vaše karijere ste posebno ponosni?
Mirković: Zapravo, moja karijera koja je trajala dosta dugo se može podijeliti u dva dosta različita razdoblja. Prvo je bilo projektantsko razdoblje. Tada sam intenzivno projektirao u vremenu kad se intenzivno gradilo. Drugo razdoblje koje je baš kao i prvo trajalo 25 godina bilo je ono pedagoško. Bio sam profesor na fakultetu.
Arhitekti uživaju gledajući kako im se projekti grade. Na moju sreću, ja sam to doživio već u prvoj godini svojeg profesionalnog rada 1959. Bile su to montažne trokatnice koje su se tada gradile u Zagrebu u više primjeraka. Za vrijeme studija sam razmišljao kako bih čak i besplatno projektirao samo da mi se grade zgrade po mojim projektima.
Izjavili ste da arhitekti, u vrijeme kada ste radili na Mamutici, nisu bili zvijezde nego da su radili običan posao kao i svi drugi. Jesu li arhitekti danas zvijezde? Što se promijenilo u zadnjih 60-ak godina?
Mirković: Taj zvjezdani sistem su izmislili Amerikanci prije jedno stoljeća. Sistem zvijezda se kod nas pojavio sa zakašnjenjem. U doba socijalizma nitko nije bio zvijezda, čak ni arhitekti. A danas jesu. Medijske djelatnike zanima život raznih ljudi pa tako i arhitekata.
Nakon nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, nedavno ste nagrađeni i nagradom struke, nagradom Viktor Kovačić. Što Vam to znači?
Mirković: Čujte, da sam mlađi, značile bi mi te nagrade puno više jer bih se onda s njima mogao praviti važan! No značajne su svakako i danas. To je priznanje za jedan način gledanja na arhitekturu.
U doba kad sam stvarao smo projektantske biroe imali u sklopu građevinskih poduzeća zbog čega smo imali uvid u načine gradnje s kojima te firme raspolažu. Tako da smo svoje projektiranje htjeli prilagoditi njihovim načinima građenja, a ne samo ostalim uvjetima koje arhitekti trebaju ispuniti.
Na početku karijere radili ste kao voditelj gradilišta. Koliko je važno da arhitekt boravi na gradilištu? Smije li arhitektura biti isključivo „uredski posao“?
Mirković: Najprije sam radio kao projektant, a zatim sam se prebacio na gradilište kako bih kontrolirao izgradnju vlastitih projekata. Nekoliko sam se godina bavio operativom, što je izrazito korisno za arhitekta.
Premda ako arhitekti prate izvedbu njihovih projekata, to je već dovoljno. Ne moraju se doslovno baviti operativom.
Izjavili ste da je Zagreb preoprezan, odnosno da se čuvaju zgrade koje to možda i ne zavrjeđuju? Možete li to pojasniti i dati neki primjer?
Mirković: To je pitanje politike razvoja gradova. Primjerice zagrebački Paromlin koji nije zgrada vrijedna tolikog čuvanja. Istovremeno on bitno utječe na strukturu koja će se dogoditi na tom mjestu.
S druge strane se ruše vrijedne građevine koje su još uvijek u dobrom stanju. Recimo banka pokojnog kolege Ostrogovića. A ta banka je prije jedno desetak do dvadesetak godina obnovljena. To je vrlo dobro izgledalo. I tako se nova kuća srušila. Vjerojatno zato jer je ta parcela nekome bila interesantna. I uvjeren se da se u tom slučaju radi o privatnim interesima, a ne o interesu grada.
Jedan od projekata o kojima se najviše govori je rekonstrukcija stadiona u Kranjčevićevoj, a onda i gradnja novog Maksimira. Kako vi gledate na cijelu tu priču?
Mirković: Nemam ništa protiv toga da se igralište u Kranjčevićevoj obnovi, da se dopuni s gledalištem i tako dalje. Jedino je po mom mišljenju takav jedan sportski objekt preblizu centru grada jer zauzima puno prostora.
Govoreći o maksimirskom stadionu, već sam na više mjesta rekao da o njemu mislim samo najbolje. Pritom ne znam odgovara li svim kriterijama jedne takve sportske građevine. Ona je trenutačno zapuštena jer se ne koristi, ali koja i dalje dobro izgleda. O maksimirskom stadionu kao ruglu se govori zato jer je zapušten, a ne zato jer je loše napravljen.
Sa svim zgradama koje ste radili, odnosno „kućama“ kako volite reći, i danas imate poseban odnos. Kako biste ga opisali?
Mirković: Taj odnos bi se najbolje mogao opisati kao obiteljski. Nešto kao odnos roditelje i djece koja su odrasla i odselila iz roditeljskog doma. Arhitekt gubi odnos sa zgradom onog trenutka kad u nju usele stanari. Tada građevine počinju živjeti svoj život, a mi arhitekti možemo ih samo gledati sa strane.
Pogledajte Građevinski podcast-Notes i pretplatite se na YouTube kanal Koordinacije kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.