Dražen Aničić, pionir potresnog inženjerstva u Hrvatskoj govori o tome je li obnova nakon dvaju razornih potresa mogla ići brže te o tome trebamo li strategiju prevencije od budućih elementarnih nepogoda.
U posljednjih pet godina projektanti konstrukcija postali su najtraženiji građevinski stručnjaci u Hrvatskoj. Njihovo mišljenje nam je iznimno važno, a sve bolje razumijemo i što njihov posao zapravo znači. Zanimljivo je da je većina tih stručnjaka za protupotresnu gradnju zanat pekla kod istog profesora – jednog od pionira potresnog inženjerstva u Hrvatskoj, Dražena Aničića!
Više od 60 godina aktivni ste u građevinskom sektoru. Uz armiranobetonske i zidane konstrukcije, tu je i potresno inženjerstvo. Što Vas je privuklo temi utjecaja prirodnih nepogoda na građevine?
Aničić: Potres koji se dogodio 26. srpnja, 1963. bio je početak potresnog inženjerstva u bivšoj državi. Ja sam diplomirao na Građevinskom fakultetu tri tjedna prije toga. Radio sam u Institutu građevinarstva Hrvatske i tako se to poklopilo da je obilježilo cijeli moj radni vijek.
Nakon potresa, republički građevinski instituti u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu dobili su zadatak uz fakultete iz Sarajeva i Skopja obići sve oštećene zgrade u Skopju te registrirati oštećenja, način konstruiranja i naposljetku ocijeniti što je mogao biti uzrok rušenja. Svaki od instituta dobio je petinu grada i u svom području terenskim izvidima mjesecima prikupljao dokumentaciju.
Nakon skopskog potresa, imali smo i potres u Banja Luci 1969., u Kninu 1971., zatim u Crnoj Gori 1979. koji je zahvatio i dio Dubrovnika. Nakon toga 1996. u Stonu.
Dubrovački potres bio je razlog osnivanja Zavoda za obnovu Dubrovnika 1979. Tu smo aktivno sudjelovali kao projektanti te isprojektirali oko 40 tisuća kvadratnih metara obnove u staroj gradskoj jezgri. Od toga je između 1980. i 1990. praktički polovica obnovljena. A onda je došao rat i obnova je stala.
Govoreći o dva zadnja potresa u Hrvatskoj, već pet godina govori se o tome da je obnova trebala ići puno brže. Što Vi kažete?
Aničić: Ne vjerujem da je mogla ići brže. U tom trenutku nije velik broj stručnjaka bio obrazovan dovoljno da odjednom uleti u problematiku potresnog inženjerstva. I oni sami su trebali to naučiti. Drugo, sustav ugovaranja poslova prema Zakonu o javnoj nabavi je prilično kompliciran. Onaj tko ne dobije posao se može žaliti pa onda taj žalbeni postupak traje.
U međuvremenu su se propisi promijenili tako da projektant koji je do prije koju godinu projektirao po jednoj verziji propisa sada mora korigirati svoj projekt i prilagoditi ga najnovijoj verziji. Sve su to dakle bili kameni spoticanja da obnova nije mogla ići brže.
Nedavno je izdana knjiga “Seizmičke obnove i rekonstrukcije” u kojoj se obrađuju najveći inženjerski izazovi u tijeku protupotresne obnove. Kome će knjiga biti najkorisnija?
Aničić: Ta knjiga je zbirka 20 projekata koje su najpoznatiji ili najkompetentniji građevinski inženjeri napravili nakon potresa u Zagrebu i Petrinji. Ona će najbolje poslužiti mlađoj generaciji koja se do sada nije susrela s problemom potresa kod zgrada.
Bit će to instruktivna knjiga s gomilom podataka te nizom detalja kako se konstrukcija treba obnavljati, pojačavati te kako sanirati oštećenja.
Kao recenzent knjige na njezinoj ste promociji istaknuli stilsku neujednačenost izražavanja kod autora. Zašto Vam je to sporno?
Aničić: Sporno mi je zbog toga što tehničke znanosti nisu lijepa književnost i beletristika. Akademik Aralica može u svojemu radu napisati da je dvorište bilo od cementa jer je u Dalmaciji “cimenat” isto što i beton. Miljenko Jergović može govoriti o pozorištu ili o bioskopu jer ima književničku slobodu.
U tehničkim znanostima smo, pogotovo kod prevođenja stranih dokumenata znatno ograničeniji i vodimo se principom da određeni stručni naziv u engleskom jeziku ima svoju istoznačnicu u hrvatskom. A ne da projektanti mogu upotrijebiti tri do četiri riječi za isti engleski pojam. Zbog toga sam ih na neki način kritizirao na predstavljanju knjige. Osvrnuo sam se na tu slobodu projektanata od kojih su neki u svojim člancima koristili i nazivlje iz bivše države, a neki ono što su čuli na predavanjima. Ipak, neki su se držali onoga što treba.
Mi već 30 godina radimo na stručnom nazivlju u okviru Hrvatskog zavoda za norme.
Koje biste korake predložili ne bi li u Hrvatskoj potresno inženjerstvo postalo dio dugoročne strategije sigurnosti?
Aničić: Tu bismo trebali biti oprezni. Moramo znati da seizmička opasnost u Hrvatskoj nije tako velika kao u drugim zemljama, primjerice Turskoj, Grčkoj ili Italiji. Tome bismo trebali prilagoditi i svoju pripravnost.
Nama nije potrebno da danas školujemo ili obrazujemo stotine ili tisuće ljudi koji će se baviti time kako izvući ljude iz srušenih zgrada. U cijelom zagrebačkom potresu stradala je jedna osoba, u petrinjskom njih sedam. Usporedbe radi, u jednom znatno jačem potresu u Turskoj pogine 53 tisuće ljudi. Seizmička opasnost Hrvatske nije usporediva sa zemljama koje sam istaknuo. Ovo što trenutačno radimo je za nas dovoljno.
Pogledajte cijelu emisiju Koordinacija i pretplatite se na YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.